Papinski institut Ivan Pavao II, sa sjedištem pri Papinskom Lateranskom Sveuèilištu u Rimu, u srijedu, 13. svibnja 2009. dodijelio je Kiku Argüellu, koji je zajedno sa Carmen Hernández i ocem Marijom Pezzijem inicijator Neokatekumenskog puta, doktorat honoris causa za „puno vrjednovanje obitelji kao crkvenog i društvenog subjekta u potpunom suglasju  sa misli Ivana Pavla II´.

S ovim priznanjem Institut, osnovan od pape Karola Wojtyle, priznaje teološki i pastoralni doprinos Neokatekumenskog puta djelu obrane obitelji koja je danas napadnuta od jedne  „protuobiteljske" kulture.

Doktorat honoris causa dodijeljen je i Pierpaolu Donatiju, redovnom profesoru sociologije na Sveuèilištu u Bologni.

Postojanje Instituta Ivan Pavao II. osobna je želja Sluge Božjega èijim je imenom instituit i naslovljen. Njegovo poslanje je sve više i uvijek produbljivati spoznaju istine o braku i obitelji u Crkvi i u svijetu.

Kliknuti ovdje za preuzimanje knjižice koju je naèinio Papinski institut Ivan Pavao II za ovu prigodu (na talijanskom)

    Laudatio Academica don José Noriege, potpredsjednika Instituta Ivan Pavao II

***

1. Plodnost je nešto što pripada misteriju Boga Trojstva. Mi, ljudi, dobro znamo da plodnost nije nešto što dolazi od nas samih, nego da je treba radosno prihvatiti, svjesni da je Isus došao kako bismo donijeli plod i to obilan plod.

Papinski institut Ivan Pavao II. dodjeljuje danas Kiku Argüellu Doktorat honoris causa, jer prepoznaje plodnost koja je na poseban naèin važna za vrednovanje obitelji kao eklezijalnog i socijalnog subjekta, u potpunom suglasju s mišlju Ivana Pavla II., po itinerariju kršæanske pokrsne formacije koju je on zapoèeo zajedno s Carmen Hernandez i koja je donijela mnogo plodova u cijelom svijetu.

Približavanje ljudi vodama krštenja omoguæilo je da rijeka žive vode, koja izvire iz Krista, iznova daje život duž svojih obala, omoguæujuæi obiteljima da se obnove i procvatu u važnom svjedoèenju plodnosti Boga Trojstva, u velikoj Crkvi. U malim zajednicama, u kojima se strukturirao Neokatekumenski put i koji hoæe živjeti otajstvo svete Nazaretske Obitelji, svaka je obitelj primljena sa svojom posebnošæu odnosa, a da njezini èlanovi nisu nediferencirano upijeni, te je tako promaknuta izvorna misionarska dimenzija obitelji. Tako se utemeljuje istinski obiteljski pastoral, ostvaren sukladno duhu našega utemeljitelja pape Ivana Pavla II.

Naš Institut želi istaknuti tri vida onoga ploda kojeg je Duh Sveti izveo u djelu novog-doktora. Na prvom mjestu, to što je on sam pratio put plodnosti u obiteljima; na drugom, što je ponudio konkretan put obiteljskoga bogoslužja i na treæem mjestu što je potaknuo poslanje obitelji.

2. Ponovno otkrivanje plodnosti Krštenja, za život braènog para, imalo je jedan od svojih najznaèajnijih plodova u otkrivanju svetosti braènog èina meðu supružnicima. Gledajuæi u braènom èinu mjesto Božjeg djelovanja, brakovi s Puta su željeli živjeti svoju ljubav kroz jedinstvenu otvorenost životu, znajuæi da su suradnici Božji u raðanju osoba. To što su obitelji s Puta bez pridržaja prihvatili proroèku encikliku Pavla VI. ´Humanae vitae´, u trenutku kad su se mnogi našli u krizi i zbunjenosti, bilo  je istinsko svjedoèanstvo za cijelu Crkvu. Tako su pokazale da je, unatoè našim strahovima ili našim poteškoæama, moguæe živjeti ono što Crkva navješæuje kao posebnost puta svetosti braènih drugova, zahvaljujuæi živoj zajednici koja ih prati.

3. Obitelj, po svom iskonskom ustrojstvu, prihvaæa otajstva Božje plodnosti,a to podrazumijeva inicijaciju u to isto otajstvo. Obitelji Neokatekumenskog puta vrlo su brzo razumjele i prihvatile jedan naèin kuæne liturgije. Braèni drugovi svaki dan, a nedjeljom cijela obitelj, mole Pohvale i u njima žive vrijeme gdje promièu dijalog s Bogom u meðusobnom obiteljskom dijalogu. Tako je otkriveno posebno ozraèje u kojem roditelji izvršavaju svoju veliku misiju prenošenja vjere djeci kroz osobno svjedoèenje. Time pomažu djeci da razumiju važnost Rijeèi Božje u svojoj konkretnoj povijesti. U ovom se pokazuje kako odnos roditelja i djece pomaže djeci da uspostave vezu s Bogom koji je Otac, tj. da ulaze u sinovsku vezu s Gospodinom, kako nam ga je pokazao Isus. To pomaže podizati oèi prema istinskom nebeskom Ocu, od koga smo stvarno primili život i ljubav. Upravo se ovdje prepoznaje jedan od glavnih razloga zašto su obitelji s Puta umjele donijeti veliki plod zvanja.

4. Neokatekumenski put je znao „uprisutniti Boga na jedinstven naèin u kontekstu zastrašujuæe sekularizacije širokih razmjera gdje je vjera u opasnosti da se ugasi kao plamen koji ostaje bez ogrijeva´: ovdje govorim o velikom svjedoèanstvu koje daju obitelji u poslanju. Zapravo, stvarnost otajstva Boga Ljubavi koji živi u misteriju zajedništva unutar sebe i koji izlazi iz sebe u poslanje da uvede èovjeka u Svoje zajedništvo, uprisutnjuje se upravo u ljudskom zajedništvu, sveta Nazaretska obitelj. To se zajedništvo proteže u život Crkve i preko obiteljî, stiže do svakog èovjeka. Cijela obitelj unosi u župu i svijet svjedoèanstvo onoga što jest obitelj, sa svojim poteškoæama i iznad svega sa svojim velikim nadama i kao takva vrši važnu ulogu. Štoviše, svjedoèanstvo koje te obitelji nose, svjedoèanstvo je Trojstva u poslanju, tj. vatrene ljubavi Boga Trojstva prema èovjeku. Podrška koju je Kiko dao osnaživanju Family Day-a, dolazi iz uvjerenja da je svijet potreban takvog svjedoèanstva. Vodila ga je ideja kako treba svima pomoæi da shvate važnost obitelji utemeljene na braku koju ona ima za svakog èovjeka i za cijelo društvo.

Ivan Pavao II. podijelio je križ mnogim obiteljima u poslanju. I Vi ste ga sami dragi Kiko primili i nosite ga sa sobom kao relikviju. Danas Vam ovaj akademski Institut, koji je utemeljio papa Ivan Pavao II. i koji s ponosom nosi njegovo ime, udjeljuje Doktorat honoris causa. Izgleda na prvi mah kao da se radi o izvrtanju stvari: primiti križ nije isto što i primiti doktorat! Ipak, svi smo mi uvjereni da nas Sluga Božji Ivan Pavao II. s radošæu gleda s nebeskog prozora. U njegovom pogledu razumijemo da je ovaj Doktorat ohrabrenje za nastavak poslanja na korist èovjeka. Nadamo se da æe taj Doktorat pomoæi da Bog do punine dovede plodnost one vode koju nam je Isus darovao s križa.

Lectio magistralis Kika Argüella

* * *

Papa Ivan XXIII., u Apostolskoj konstituciji „Humanae salutis´ (1961.) kojom otvara Sabor, poèinje: „Crkva danas prisustvuje aktualnoj krizi društva. Dok se èovjeèanstvo nalazi u razvoju nove ere, Crkvu oèekuju teški i neizmjerno široki zadaci, kao u najtragiènijim razdobljima njezine povijesti. Rijeè je o stavljanju u doticaj modernog svijeta s oživljujuæim i neprolaznim energijama Evanðelja´ (br. 3).

Duh Sveti, koji oživljuje i vodi Crkvu, podiže II. vatikanski sabor kao odgovor na ½krizu na djelu½ o kojoj Papa govori: ponovno uspostavljanje Rijeèi Božje (Dei Verbum), obnova Liturgije (Sacrosanctum Concilium), nova ekleziologija, Crkva kao tijelo i sakrament spasenja (Lumen Gentium), a sve u službi njezinog poslanja (Gaudieu et Spes), evangelizacije i spasenja suvremenog èovjeka.

Neokatekumenski put [[i]] je jedan od mnogobrojnih darova koje je Duh Sveti podigao kako bi se ostvarila obnova koju je želio Sabor. Put se u Statutu , koji je Sveta Stolica definitivno odobrila 11.svibnja 2008. definira kao: ´itinerarij katolièke formacije valjane za društvo i za današnja vremena´ (èl.1.§1. ), ponuðen „na službu Biskupu kao jedan od naèina biskupijskog ostvarenja kršæanske inicijacije i permanentnog odgoja vjere´ (èl.1.§2.). Posebno u drugom Naslovu (èlanci 5-21) predstavlja temeljne elemente Neokatekumenata: poèetne kateheze, „tronog´ (Rijeè - Liturgija - Zajednica) na kojima se temelje faze, etape i prijelazi Neokatekumenata.

Kršæanska inicijacija je providonosni odgovor što ga je Gospodin podigao da bi odgovorio na dekristijanizaciju na djelu. Papa Ivan Pavao II. je to vrlo dobro proniknuo. Na prvom susretu što ga je imao s nama u Castel Gandolfu, 5. rujna 1979. bili smo prisutni Carmen, otac Mario i ja - nakon Mise, Papa je rekao kako je tijekom slavlja vidio pred sobom: ateizam - krštenje - katekumenat.

Tog èasa nisam dobro razumio što je želio reæi. Štoviše izgledalo mi je pogrešno staviti krštenje prije katekumenata. Katekumenat je u crkvenoj tradiciji za one koji se pripravljaju za primanje krštenja.

Kljuè æe nam možda dati ono što je Papa rekao u jednoj rimskoj župi obraæajuæi se Neokatekumenskim zajednicama: „Ovako ja vidim nastanak Neokatekumenata..., netko se, neznam da li Kiko ili tko drugi, zapitao odakle je prvotnoj Crkvi dolazila snaga i odakle dolazi slabost današnjoj Crkvi, premda je mnogobrojnija? Vjerujem da je odgovor našao u katekumenatu na ovom Putu.´

Što je htio reæi Papa kada je govorio da je vidio pred sobom: ateizam - krštenje - katekumenat?

Papa je imao iskustvo ateizma u Poljskoj i u filozofiji se oslanjao na Husserlovu fenomenologiju. Mislim da je htio reæi da krštenici imaju potrebu katekumenata kakvog je imala prvotna Crkva, to jest, jednog pokrsnog katekumenata, kako bi odgovorila na snagu modernog ateizma i sekularizacije.

Prvotna Crkva je kroz razna stoljeæa imala ozbiljan katekumenat. Katekumeni su morali pokazati da imaju vjeru, jer su zapoèinjali èiniti djela života, djela koja su pokazivala da u njima djeluje uskrsli Krist. Krštenje je bilo nošenje prema novom stvorenju gdje su spoj navještaja kerigme, radosne vijesti, promjena moralnog života i liturgija bile jedna te ista stvar.

Crkva je danas potrebna ove ozbiljne formacije. Zapravo, mi imamo samo jedan cilj. Da se ostvari novi èovjek, nebeski èovjek, u ozbiljnom itinerariju kršæanske formacije: onaj èovjek koji, kako kaže sv. Pavao, nosi u svome tijelu umiranje Isusovo da bi se u njegovom tijelu vidjelo da je Krist živ, tako da kad kršæanin umire „svijet prima život´.

Ta kršæanska inicijacija koju Neokatekumenski put nosi u svojim temeljnim naznakama, obnavlja kršæansku zajednicu, nadahnjujuæi se Svetom Nazaretskom obitelji. U Statutu izrièito stoji: Model neokatekumenske zajednice je Sveta Nazaretska obitelj, povijesno mjesto gdje Rijeè Božja postavši èovjekom, odrasta napredujuæi ´u mudrosti, dobi i milosti´, u podložnosti Josipu i Mariji[[ii]]. Neokatekumeni u zajednici, podložni Crkvi, odrastaju u vjeri, rastuæi u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju (èl.7.§2.).

Crkva, kršæanska zajednica, Nazaretska obitelj, ljudska obitelj: prijelaz je jasan. Papa Ivan Pavao II. nam je rekao, u neposrednom i nezaboravnom govoru na blagdan Svete Obitelji 30. prosinca 1988. u Porto San Giorgiu, gdje je došao poslati prve 72 obitelji u poslanje: ´Ako treba govoriti o obnovi, o preporodu ljudskog društva, paèe i Crkve kao ljudskog društva, mora se zapoèeti od ove toèke, od ovog poslanja. Sveta Crkvo Božja, ti ne možeš izvršiti svoju misiju, ti ne možeš izvršiti svoje poslanje u svijetu nego preko obitelji i njezina poslanja´[[iii]].

Neokatekumenski put je mogao samo preko ovoga djela obnove obitelji uèiniti ono što je do sada uradio: obnovljene obitelji, mnogobrojna djeca, pozivi za kontemplativni život i sveæeništvo... Htio bih ovdje kratko napomenuti kako se to èini na putu, poduèavajuæi obitelj molitvi i prenošenju vjere djeci. Roditelji su ti koji su primili, kao što kaže Katekizam Katolièke Crkve, „odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djecu´(br.2225.).

Bog je, nakon što se objavio svom narodu na brdu Sinaj, kao jedini Bog, i zapovjedio mu da ga ljubi „svim srcem, svom dušom i svim silama´, te odmah dodao: ´napominji ih svojim sinovima, govori im o njima kad sjediš u svojoj kuæi i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ´...´a kad te sutra zapita tvoj sin: što su te upute, zakoni i uredbe, odgovorit æeš mu: ´bili smo faraonovi robovi u Egiptu ali nas je Gospodin izveo iz Egipta jakom rukom. Na naše je oèi Gospodin uèinio velike i strašne znakove i èudesa protiv Egipta, protiv faraona i protiv svega doma njegova, a nas je odande izveo da nas dovede i dade nam zemlju koju je zakletvom obeæao ocima našim´ (usp. Pnz 6,4s).

Ovaj tekst je kroz stoljeæa imao veliku važnost za hebrejski narod i održavao je ujedinjenom njihovu obitelj. Ujedno rasvjetljuje koliko je roditeljima važno prenositi vjeru djeci i daje razumjeti da je ova božanska zapovijed dana roditeljima i ne može se prenijeti na nikoga drugoga. Roditelji su ti koji trebaju pripovijedati djeci ljubav koju je Bog imao za njih.

Prvim je kršæanima primarno poslanje bilo prenošenje vjere djeci preko Svetog Pisma koje se ispunilo u Kristu Isusu. Potvrdu tome nalazimo u drugoj poslanici svetoga Pavla apostola Timoteju: ´Ti, naprotiv, ostani u onome u èemu si pouèen i èemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve pouèen (od majke Eunike) i da od malena poznaješ Sveta pisma´(2Tim 3,14-15). Ova se tradicija, na razne naèine, oèuvala vjekovima u kršæanskim obiteljima. Tome svjedoèe mnogobrojna djeca i mladi, muèenici.

Neokatekumenski put kao kršæanska inicijacija u biskupijama i župama, poduèava danas braène drugove prenošenju vjere djeci, na poseban naèin kroz obiteljsko slavlje, u kuænoj liturgiji.

Kršæanskim obiteljima kažemo da postoje tri oltara: prvi, stol svete Euharistije gdje Krist prinosi žrtvu svoga života za naše spasenje; drugi, braèna postelja, gdje se vrši sakrament braka i daje se život novoj djeci božjoj. Braènu postelju treba okruživati velikom èašæu i slavom; i treæi oltar je obiteljski stol, gdje obitelj jede ujedinjena, blagoslivljajuæi Gospodina za sve njegove darove. Oko tog istog stola obavlja se kuæno slavlje, u kojem se prenosi vjera djeci.

Jedan od najutješnijih plodova, nakon više od trideset godina puta, jest gledati kako obnovljene obitelji postaju prava „kuæna crkva´. Te obitelji, otvorene životu, a time uglavnom brojne, izvršavaju prvotnu zadaæu kršæanske obitelji: prenijeti vjeru vlastitoj djeci.

Prenošenje vjere odvija se temeljno, kako smo prije spomenuli u kuænom slavlju, koje se obièno slavi danom Gospodnjim. Tomu pridonose još jutarnje i veèernje molitve, molitve prije jela i sudjelovanje zajedno sa roditeljima na Euharistiji u vlastitoj zajednici.

U nedjeljnom kuænom slavlju roditelji mole psalme jutarnjih pohvala s djecom. èitaju Sveto Pismo i pitaju djecu:´Što ova rijeè govori tebi, za tvoj život?´ Zadivljujuæe je vidjeti kako djeca primjenjuju Rijeè Božju na vlastitu konkretnu povijest. Na kraju otac i majka, polazeæi od vlastitog iskustva, daju jednu rijeè tumaèenja. Potom pozivaju djecu da mole za Papu, za Crkvu, za one koji trpe itd. Tada se moli Oèe naš i daje se mir; i slavlje se završava s roditeljskim blagoslovom nad svakim djetetom posebno.

„Marialis Cultus´ pape Pavla VI. u broju 53 istièe: ´Obiteljska jezgra je, u skladu sa saborskim smjernicama, kao i naèela i pravila liturgije èasova, meðu onim skupinama na koje spada zajednièko slavlje božanske službe. ´Dolikuje (...) da obitelj kao kuæno svetište Crkve, ne upravlja samo Bogu zajednièku molitvu, nego i da moli, prema moguænostima, neke dijelove liturgije èasova. To je put dubljeg ucjepljenja u Crkvu´ (br. 27.). Neka se ništa ne propusti uèiniti da ova praktièna i jasna uputa naðe svoje unapreðujuæe i radosno ostvarenje u kršæanskim obiteljima.´

U broju 54 Papa nastavlja: „Liturgija èasova je vrhunac do kojeg može prispjeti kuæna molitva. Odmah potom dolazi krunica Blažene Djevice Marije. Ona je jedna od najizvrsnijih i najuèikovitijih zajednièkih molitava što ih je kršæanska obitelj pozvana vršiti´.

Gotovo da sva djeca ostaju u Crkvi zahvaljajuæi ovoj gore spomenutoj pažnji roditelja. Stoga su Neokatekumenske zajednice pune mladih. Na tisuæe zvanja za sjemeništa i samostane raða se iz ovih obitelji.

Radosni smo što se Papinski institut Ivan Pavao II. toliko zalaže oko prouèavanja obitelji. Vjerujemo da æe to prouèavanje, u vašem vlastitom stilu, pomagati roditeljima u prenošenju svoje vjere djeci. Važno je to poslanje koje svakako treba poduprijeti i ohrabriti.

Veæ smo istaknuli da je danas obiteljsko slavlje od životne važnosti za kršæansku obitelj. U toj se kuænoj liturgiji mogu susresti, barem jednom tjedno, dva naraštaja - djeca i roditelji - i mogu moliti i razgovarati okupljeni oko Rijeèi i Gospodina Isusa uskrsloga.

Naše društvo raslojava obitelj: na prvom mjestu kroz kulturu koja nas okružuje a protivna je vrijednostima Evanðelja, potom kroz vremenske ritmove (raspored posla i škole), kroz sastavnice koje nisu u skladu sa obitelji (èinjeniène zajednice, rastave, itd.) i druge naèine življenja.

Uvjereni smo da je upravo obitelj poprište na kojem se odluèuje buduænost. Crkva je pozvana uæi u tu istinsku bitku, kako bi podržala obitelj u treæem tisuæljeæu i prihvatila izazov koji stoji  pred njom. Papa Ivan Pavao II nam je u homiliji u Porto San Giorgiu 30. prosinca 1988., što sam veæ gore spomenuo, povjerio ovu žurnu zadaæu:

„Morate sa svim svojim molitvama, svojim svjedoèenjem, svojom snagom morate pomoæi obitelj, morate ju zaštiti protiv svakog uništenja. Ako nema druge dimenzije u kojoj se èovjek može izraziti kao osoba, kao život, kao ljubav, mora se reæi takoðer da nema drugog mjesta, druge sredine u kojoj èovjek može biti više uništen. Danas se èini mnogo toga da se normaliziraju ta uništenja, da se ozakone ta uništenja: uništenja duboka, duboke rane èovjeèanstva. èini se mnogo da se to sistematizira i ozakoni. U tom smislu govori se: „zaštititi´. Ali obitelj se ne može istinski zaštiti ako se ne uðe u korijenje, u duboke stvarnosti, u njezinu intimnu narav. A ta njezina intimna narav jest zajedništvo osoba na sliku i priliku božanskog zajedništva. Obitelj u poslanju, Trojstvo u poslanju´[[iv]].

 Zadovoljni smo stoga što možemo suraðivati sa ovim Institutom, kojeg je toliko volio Sluga Božji Ivan Pavao II. Naš udio se sastoji u pridodavanju mnogih obiteljskih iskustava iz svakog društvenog i kulturnog staleža. Moramo uvijek biti uz obitelj. Moramo podupirati molitvu u obitelji (obiteljsko slavlje o kojem sam prije govorio) i pomagati roditelje u prenošenju vjere djeci. Mnoge obitelji nemaju potporu zajednièke kršæanske formacije kao što je Neokatekumenski put, no uvjereni smo da æe naš zajednièki rad biti za mnoge obitelji malo sjeme koje se širi i koje æe milošæu Duha Svetoga jednog dana narasti u veliko stablo, lijepo stablo, puno plodova. Neki od plodova su mnogi odrasli ljudi koji nikada neæe zaboraviti ta slavlja vlastitih obitelji u kojima su vidjeli svoje roditelje, koji s istinskim uvjerenjem ljube i mole Boga. 

Lateran, 13. svibnja 2009.

[i])   Za potvrdu su dva važna teksta: „Pokrsni katekumenat za produbljivanje kršæanske vizije´, u Notitiae, 95-96, srpanj - kolovoz 1974, str. 229-230: „ Omnes reformationes in Ecclesia novos gignerunt inceptus novasque promeverunt instituta, quae optata reformatinis ad rem deduxerunt. Ita evenit post Concilium Tridentinum; nec aliter nunc fieri poterat. Instauratio liturgica profunde incidit in vitam Ecclesiae... Praeclarum exemplar huius renovationis invenitur in ´Communitatibus Neochatecumenalibus...´´. Takoðer je Ivan Pavao II, tri mjeseca prije potvrde Statuta Puta rekao prigodom primanja inicijatora Puta i katehista itineranata Castel Gandolfu 21. rujna 2002. :  „U sekulariziranom društvu kao što je naše, gdje je uzela maha religiozna nezainteresiranost i gdje tolike osobe žive kao da Bog ne postoji, mnogi su potrebni novog otkriæa sakramenata kršæanske inicijacije, posebno Krštenja. Put je, bez sumnje, jedan od providonosnih odgovora na ovu hitnu potrebu...´ (Govor inicijatorima Puta, katehistima itinerantima i prezbiterima, br. 2, u Neocatecuhumenale Iter - Statuta, 121-122).

[ii])   usp. Lk 2,52.

[iii])   Tekst Svetoga Oca: „Božansko poslanje Rijeèi je da govori, da svjedoèi za Oca. Obitelj je prva koja govori, prva koja objavljuje ovo Otajstvo, prva koja svjedoèi o Bogu Ocu pred novim naraštajima. Njezina rijeè je najuèinkovitija.

Tako se svaka ljudska obitelj, svaka kršæanska obitelj nalazi u poslanju. Ona je poslanje Istine. Obitelj ne može živjeti bez Istine, paèe ona je mjesto u kojemu postoji krajnja osjetljivost za Istinu. Ako nema Istine u odnosu, u zajedništvu osoba - muž, žena, oèevi, majke, djeca - ako nema Istine, kida se zajedništvo, uništava se poslanje.Vi svi dobro znate kako je ovo zajedništvo obitelji zaista tanko, osjetljivo, lako ranjivo. I tako se zajedno s poslanjem Rijeèi, Sina, održava u obitelji, takoðer i poslanje Duha Svetoga koji je Ljubav. Obitelj je u poslanju, i ovo je poslanje temeljno za svaki narod, za cijelo èovjeèanstvo; to je poslanje Ljubavi i Života, to je svjedoèanstvo Ljubavi i Života.

Predragi! Ja sam veoma rado došao ovamo. Veoma sam rado prihvatio vaš poziv na blagdan Svete Obitelji da zajedno s vama molim za ono najtemeljitije i najvažnije u poslanju Crkve: za duhovnu obnovu obitelji, ljudskih i kršæanskih obitelji u svakom narodu, u svakoj zemlji, možda posebno u našem zapadnom svijetu, naprednijem, jaèe obilježenom znakovima i blagodatima napretka ali i manjkavostima ovog jednostranog napretka. Ako treba govoriti o obnovi, o preporodu ljudskog društva, paèe i Crkve kao ljudskog društva, mora se zapoèeti od ove toèke, od ovog poslanja. Sveta Crkvo Božja, ti ne možeš izvršiti misiju, ti ne možeš vršiti svoje poslanje u svijetu ako ne preko obitelji i njezina poslanja.

Ovo je glavna svrha zbog koje sam prihvatio vaš poziv da budemo zajedno i da zajedno molimo u ovom društvu koje se nadasve sastoji od obitelji, supruga, djece, èak od itinerantskih obitelji. Lijepo je to. Vidimo da je i Nazaretska obitelj itinerantska obitelj. Ona je to bila odmah, veæ od prvih dana života Božanskog Djetešca, Utjelovljene Rijeèi. Ona je morala postati itinerantska obitelj, da, itinerantska, a takoðer i izbjeglièka´

(L´ Osservatore Romano, 31 prosinca 1988).

[iv])   L´ Ossservatore Romano, 31 prosinca 1988.