stemma pontificio

PISMO "Ogniqualvolta"
NJEGOVE SVETOSTI PAPE IVANA PAVLA II.
30. kolovoza 1990.

Poštovanom bratu
Mosinjoru PAULU JOSEFU CORDESU
Dopredsjedniku Papinskog vijeća za laike
zaduenom "ad personam"
pri apostolatu Neokatekumenskih zajednica

Svaki put kada Duh Sveti učini da u Crkvi izniknu novi poticaji na veću vjernost Evanđelju, procvjetaju i nove karizme koje očituju takve stvarnosti i nove ustanove, koje ih provode u praksu. Tako je bilo poslije Tridentskog sabora, a i poslije Drugog vatikanskog sabora.

Među stvarnostima, rođenim od Duha u ovim našim danima, ističu se Neokatekumenske zajednice, što su ih započeli gospodin Kiko Argüello i gospođa Carmen Hernández (Madrid, Španjolska), kojih je djelotvornost pozdravio moj prethodnik Pavao VI. kao plod Sabora: “Koliku li nam radost i koliku nadu pruate vašom nazočnošću i vašom djelatnošću! ... ivjeti i promicati ovu obnovu, jest, kako vi zovete, oblik 'pokrsnog katekumenata', koji će, u današnjim kršćanskim zajednicama, moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja, kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave za krštenje.” (Pavao VI. Neokatekumenskim zajednicama, generalna audijencija, 8. svibnja 1974., u Notitiae 96-96, 1974., 230)

I ja sam, također, na tolikim susretima, što sam ih, kao biskup Rima, imao u rimskim upama s Neokatekumenskim zajednicama i njihovim pastirima, kao i na mojim apostolskim putovanjima po mnogim nacijama, mogao ustvrditi obilne plodove osobnih obraćenja i plodni misionarski polet.

Te zajednice čine vidljivim, u upama, znak misionarske Crkve i “trude se otvoriti put evangeliziranju za one koji su gotovo zanemarili kršćanski ivot, nudeći im itinerarij katekumenskog tipa, koji prolazi kroz sve one faze kroz koje su u prvotnoj Crkvi prolazili katekumeni prije primanja sakramenta krštenja; nanovo ih pribliava Crkvi i Kristu” (usp. Pokrsni katekumenat u Notitiae 96-96, 1974., 229). Navještaj Evanđelja, svjedočenje u malim zajednicama i slavljenje Euharistije u malim skupinama (usp. Priopćenje o slavljima u grupama “Neokatekumenskog puta” u L'Osservatore Romano, od 24. prosinca 1988.), omogućuje članovima da se stave u slubu obnove Crkve.

Razna braća u episkopatu prepoznala su plodove ovoga Puta. Ograničavam se samo na spomen negdašnjeg biskupa Madrida, monsinjora Casimira Morcilla, u čijoj su biskupiji, i pod čijom su upravom rođene 1964. godine Neokatekumenske zajednice, koje je on prihvatio s velikom ljubavlju.

Poslije više od dvadeset godina ivota zajednicâ, proširenih na pet kontinenata,

- vodeći računa o novoj vitalnosti koja oivljava upe, o misionarskom poletu i plodovima obraćenja što cvatu iz zauzetosti itineranata i, odskora, o djelovanju obitelji koje evangeliziraju u dekristijaniziranim područjima Europe i čitavog svijeta;

- promatrajući zvanja, proizišla iz ovog Puta, za redovnički ivot i prezbiterat, te nastajanje biskupijskih zavodâ za formiranje prezbiterâ za novu evangelizaciju, kao što je Redemptoris Mater u Rimu;

- imajući uvid u od Vas mi prikazanu dokumentaciju:

prihvaćajući upravljenu mi molbu, priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena.

Stoga arko elim, da braća u episkopatu vrednuju i pomau - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloenim od njegovih inicijatora, u duhu sluenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.

Kao zalog ove elje podjeljujem Vama i svim pripadnicima Neokatekumenskih zajednica moj Apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 30. kolovoza 1990., XII. pontifikata.

 

IOANNES PAULUS PP. II.