Poštovanom bratu
Mosinjoru PAULU JOSEFU CORDESU
Dopredsjedniku Papinskog vijeća za laike
zaduženom "ad personam"
pri apostolatu Neokatekumenskih zajednica
Svaki put kada Duh Sveti učini da u Crkvi izniknu novi poticaji na veću vjernost Evanđelju, procvjetaju i nove karizme koje očituju takve stvarnosti i nove ustanove, koje ih provode u praksu. Tako je bilo poslije Tridentskog sabora, a i poslije Drugog vatikanskog sabora.
Među stvarnostima, rođenim od Duha u ovim našim danima, ističu se Neokatekumenske zajednice, što su ih započeli gospodin Kiko Argüello i gospođa Carmen Hernández (Madrid, Španjolska), kojih je djelotvornost pozdravio moj prethodnik Pavao VI. kao plod Sabora: “Koliku li nam radost i koliku nadu pružate vašom nazočnošću i vašom djelatnošću! ... Živjeti i promicati ovu obnovu, jest, kako vi zovete, oblik 'pokrsnog katekumenata', koji će, u današnjim kršćanskim zajednicama, moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja, kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave za krštenje.” (Pavao VI. Neokatekumenskim zajednicama, generalna audijencija, 8. svibnja 1974., u Notitiae 96-96, 1974., 230)
I ja sam, također, na tolikim susretima, što sam ih, kao biskup Rima, imao u rimskim župama s Neokatekumenskim zajednicama i njihovim pastirima, kao i na mojim apostolskim putovanjima po mnogim nacijama, mogao ustvrditi obilne plodove osobnih obraćenja i plodni misionarski polet.
Te zajednice čine vidljivim, u župama, znak misionarske Crkve i “trude se otvoriti put evangeliziranju za one koji su gotovo zanemarili kršćanski život, nudeći im itinerarij katekumenskog tipa, koji prolazi kroz sve one faze kroz koje su u prvotnoj Crkvi prolazili katekumeni prije primanja sakramenta krštenja; nanovo ih približava Crkvi i Kristu” (usp. Pokrsni katekumenat u Notitiae 96-96, 1974., 229). Navještaj Evanđelja, svjedočenje u malim zajednicama i slavljenje Euharistije u malim skupinama (usp. Priopćenje o slavljima u grupama “Neokatekumenskog puta” u L'Osservatore Romano, od 24. prosinca 1988.), omogućuje članovima da se stave u službu obnove Crkve.
Razna braća u episkopatu prepoznala su plodove ovoga Puta. Ograničavam se samo na spomen negdašnjeg biskupa Madrida, monsinjora Casimira Morcilla, u čijoj su biskupiji, i pod čijom su upravom rođene 1964. godine Neokatekumenske zajednice, koje je on prihvatio s velikom ljubavlju.
Poslije više od dvadeset godina života zajednicâ, proširenih na pet kontinenata,
- vodeći računa o novoj vitalnosti koja oživljava župe, o misionarskom poletu i plodovima obraćenja što cvatu iz zauzetosti itineranata i, odskora, o djelovanju obitelji koje evangeliziraju u dekristijaniziranim područjima Europe i čitavog svijeta;
- promatrajući zvanja, proizišla iz ovog Puta, za redovnički život i prezbiterat, te nastajanje biskupijskih zavodâ za formiranje prezbiterâ za novu evangelizaciju, kao što je Redemptoris Mater u Rimu;
- imajući uvid u od Vas mi prikazanu dokumentaciju:
prihvaćajući upravljenu mi molbu, priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena.
Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.
Kao zalog ove želje podjeljujem Vama i svim pripadnicima Neokatekumenskih zajednica moj Apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 30. kolovoza 1990., XII. pontifikata.
IOANNES PAULUS PP. II.
